četvrtak, 13.09.2007.

Prošlost je ono što nas prati; ono što nikada neće da se vrati!

Ovo će biti poseban post.
Sa prijateljicom sam razgovarala o prošlosti. Razgovarale smo o cjelom dosadašnjem životu obiju a ja sam to htjela objaviti i na svom blogu.
Da krenem...
Rođena sam 25.8.1989. u najdražem mi gradu, Rijeci i to u točno 16:30 sati.
Moje djetinjstvo... Prekrasno i gorko. Zašto oboje? Prekrasno zato što sam bila u dobrim odnosima sa svom djecom iz „kvarta“. Po cijele dane smo se igrali, nevini, bezbrižni, naivni... Sjećam se... Bio si faca u društvu ako si smio u obližnji park bez da prije toga odeš u kuću javiti se roditeljima. He he! Zamišljali bi da nas progone čudovišta te bi ih sa pištoljima (toljage) lovili oko okolnih garaža. Kao imaginarni svemirski brod „Enterprise“ iz serijala Star trek poslužila je susjedova šupa. Prijepodne bi se našli kod nekoga od nas i pogledali novu epizodu na nekom satelitskom programu (ne sjećam se više koji je to bio) a nakon toga bi se i igrali te epizode. Niti sapunice nisu bile pošteđene toga... Bilo je tu i igranja lovice na biciklima... Nije prošao niti jedan dan a da se netko nije „stukao“ sa bicikla. Igrali smo i igru „Veseli kviz.“ Ta je bila jako popularna. Cilj igre je bio spojiti curu i dečka tri puta u 4 pokušaja u par, a ako bi se to postiglo oni su se morali poljubiti. To je bilo nešto najgore jer kao što svi znamo to se djeci gadi! No bilo je zabavno...!
Zašto gorko? Zato što se uvijek našao netko tko bi malteretirao ostale. Na tapeti bismo se uvijek našle ja i moja tadašnja najbolja prijateljica Tanja. Društvo je ponekad znalo biti toliko okrutno i izolirati nas pa bi se nas dvije same igrale, a kad bi ostali vidjeli da se zabavljamo, došli bi nas otjerati. Onda bi pobjegle k jednoj od nas i zajedno plakale. U blizini je bio i jedan dječak Ilija koji nam konstantno nije davao mira. Toliko nas je bio mučio da smo, kad bi ga vidjele vani, odmah pobjegle što dalje. Sve je bilo dobro kad njega nije bilo. Takvih dana je zaista bilo mnogo. No i to se promijenilo. Kad smo oboje krenuli u vrtić postali smo si poprilično dobri.
Tada smo Ilija, Tanja, jedan Dino i ja bili ekipica. Posebno smo si bili bliski Ilija i ja (?). Popodne bismo bili kod njega i gledali crtiće. Zbog toga su nas u ulici proglasili parom, a to smo i bili možda tjedan dana.
Ilija se odselio u Italiju i nisam ga više vidjela.
Krenula sam u školu. Iskreno, bojala sam je se, jaaako. No i taj je strah brzo nestao. Upoznala sam neke nove ljude, a i rodila se nova ljubav koja će trajati 8 godina (!). Zaljubila sam se u jednog dečka iz razreda. On me počeo šljivit tek u 6. Razredu. Čak smo tad i sjedili zajedno u klupi. Za Valentinovo mi je poslao prekrasnu poruku a ja sam ju, glupača, poparala jer sam se bojala imati dečka (???!!!). Tad sam mu slomila srce. Godinu dana kasnije sam upoznala sina tatinog prijatelja. Kako je taj tip bio zgodan!!! Ja sam još nešto osječala prema onom, al sam pristala bit s ovim. Bili smo zajedno oko 5 mjeseci, a onda me ostavio. Moram priznati da sam osjetila olakšanje jer ga nisam voljela. Opet sam počela ludjeti za onim, zapravo nisam ni prestala. A onda... Krajem 8. razreda... BUM! Umeni se nešto prelomilo. Gotovo preko noći nestali su svi oni osjećaji koji su gotovo 8 godina živjeli u meni. Počela sam ga gledati kao prijatelja, ništa više – ništa manje! I... Počela sam drugačijim očima gledati dečka kojeg sam smatrala prijateljem. Nije to bilo ništa veliko, nego... Voljela sam ga promatrati.
Srednja škola! Jedan izlazak je bio koban... Znam, igrala sam biljar s društvom i jedan frend je došao i šapnuo mi na uho „On je zaljubljen u tebe.“ Ja sam ostala u čudu. To je bilo to. Tad sam shvatila da sam i ja zaljubljena u njega. Malo pomalo sam mu se približavala da bi ga jednu večer pitala želi li mi biti dečko. Bili smo skupa 4 mjeseca (više-manje), a onda sam napravila najveću glupost ikad. Rekla sa m mu ga da volim, što je zabranjeno, i tad me ostavio. Ne mogu riječima opisati što sam osjećala gotovo pola godine. Bila je to agonija iz koje sam se jedva izvukla. Već sam si bila žile zaezala, ali sam u zadnji tren odustala od... Moj najbolji prijatelj mi je bio ogromna podrška, kao i moja najbolja prijateljica. Kad bih pala na dno, oni bi me dizali. Vratili su mi vjeru u samu sebe. Iz svega toga izašla sam kao druga osoba. Osoba puna gorčine, bijesa, jada koji nisu nestali, samo su se sakrili negdje duboko u meni i nadam se da neće nikad izaći. Sve negativnosti s vremenom je zamijenilo samopouzdanje koje više nikad ne namjeravam izgubiti i sreća koja svakim danom u meni budi bolju osobu.
Njih dvoje su mi pokazali da treba svaki dan živjeti kao da je svanuo samo za tebe, da će svakih 60 sekundi koje provedem tugujući biti minuta sreće koju nikad neću proživjeti. Naučili su me i da vrijeme liječi sve... I sad znam, na greškama se uči. Sve što nam se događa, događa se da bi iz toga nešto naučili.


Zato trebamo svijet okrenuti u svoju korist, proživjeti svaki trenutak, ne oklijevati, smiješiti se, govoriti...Kao da to činimo poslijednji put!

nedjelja, 09.09.2007.

RADO TE SE SJETIM LJUBAVI STARA JER ME SVAKA NOVA LJUBAV RAZOČARA...

Kako mi je to dobra pjesma....
Pisala bih, a ne znam o čemu. Ajd pisat ću što mi padne na pamet, sada...
Lana je došla. Još ćemo se danas vidjeti. Bile smo vani jučer. OK, ona je bila samo pola sata pa je kidnula sa "dečkom" a ja sam ostala sa frendom Zokijem gledati tekmu u kafiću. Bio mi je mali bed, ali ipak, znam da i ja imam nekog ostavil bih sve tko ih šiša, tako da joj ne zamjeram! Mora mi danas nešto važno ispričati. Javila mi je jučer kad je otišla kući da se nešto jako važno dogodilo i da jedva čeka to podjeliti samnom. Pretpostavljam što bi to moglo biti... Jelena je u Njemačkoj. Zvala me jučer i pričale smo sat i pol, već me uho boljelo od slušalice. Uglavnom tema... Dečki. Iskreno, stalno priča o svom dečku (već spomenutom Zokiju), ali stalno u pravom smislu riječi. Preko telefona ona meni čita poruke koje joj je pisao. Pomalo bolesno ali... Moram potrpit, ipak mi je frendica. Ivana je našla nekog iz srednjoškolskog doma, nekog Marina. Nemam pojma koji je to! Što se pak mene tiče... Sasvim stota priča. Nikoga time ne gnjavim, dobro, ponekad se i ja izjadam ili popričam s spomenutim curama o tome, ali ne previše, jer znam da bih bila dosadna. Puštam sve da ide svojim tokom, što bude bit će.... Valjda! Ivan (jedan dečko koji mi se lani sviđao) me stalno promatra. Kad god me vidi nasmiješi se, kad me vidi u školi odmah se približava na udaljenost s koje me može promatrati. Sjedim ja neki dan na stepenicama u školi, a on se stalno motao onuda. Što je najgore to nisam samo ja primjetila, već i neke moje "prijeteljice" iz razreda. Da je to radio lani možda bi i pozitivno reagirala ali sad... Ne znam. Ponekad se i ja njemu nasmješim ili ga "onako" pogledam, ali niš ozbiljno. I da se vratim naslovu svog posta.... Kad se malo bolje protumači baš opisuje moju situaciju, zar ne?

srijeda, 05.09.2007.

Škola!!!!

Ajme horora!
A šta ću, moram ić u šugavu školu. Istina, odlična sam učenica, ali da sam freak za učenje, baš i nisam! OK što se toga tiče, improviziram pred profama i tak prođem s odličnom ocjenom, za to treba imat...! Ja sam vam odlično! Sad me jedna cura koju nisam vidjela 3 DANA opomenula da sam se nekako proljepšala! U redu ako je tako, ne žalim se! Ljubav... Ide nekako, kako bi rekla jedna ženska, "koracima evolucije". Ali bitno je da uopće ide, da ne stoji, jer to je najgore. Lana je kidnula u Rijeku. Mora i njoj je škola. Jaaaaako mi nedostaje. Navikla sam svaki dan pričati s njom o zaista svemu i svačemu, čak i o tome zašto mi ne nosimo turban. Možete si onda samo misliti kakve smo još gluposti provaljivale. Proslavila sam i 18. ročkas. Moram reći da je sve ispalo savršeno. Ljudi su se dobro zabavili što mi je najvažnije!
Sad moram ić jer skidam neke pjesme pa mi onda sporo skida ako pišem.
Pusek svima!!!!!!!!!

nedjelja, 12.08.2007.

I am HAPPY!!!!!!

Da, sretna sam. Zašto? Jer imam super prijatelje koji su uvijek uz mene. Jer imam roditelje kojima se divim. Jer imam (gotovo) sve što poželim...
Ovo ljeto mi je baš lijepo. Stigla mi je frendica iz Njemačke, Jelena, pa je sad napokon cijelo društvo na okupu. Zapravo, nije. Ivana se naljutila na mene. Zašto? Zato što sam s Lanom i Jelenom pričala nešto što je nju pogodilo. Naravno, ko u svakom pravom ženskom razgovoru, to su bili dečki. Naljutila se zato što sam joj rekla da prestane stalno mijenjati dečke, jer će si i oni svašta pomisliti. Bez riječi se pokupila kući. Lana i (sad mogu napisati) Goran, su u jaaaaako dobrim odnosima. SUPER! Jelena je otpilila tipa pred cijelim njegovim društvom. To je trebalo vidjet. Došla mu i veli "Daj ... više odjebi od mene. Ti si jedna obična pičkica!" Koji je to smijeh bio njegovog i našeg društva. Al on ne odustaje. Jučer ju je opasno gledao, a ona niš. Kad smo več kod toga, tj. jučerašnjeg izlaska, bilo je GENIJALNO! Pjevali smo, plesali, skakali jedni po drugima, pili, ma bilo je odlično! Upoznala sam neku tipicu Loreanu (mislim). OK je!
Lana i Jelena mi nešto mute. Moram otkriti što da ne bi napravile neku glupost. U zadnje vrieme bi stalno pričale o mom bivšem. Koji je njima, ja ne znam! A uostalom, nek pričaju... Njagore je što me ispituju: "Sanja, jel tebi još stalo?" , "Misliš li ti što ili ne misliš?" i slična pitanja. No mis mo ženske, pa kao što već napisah, dečki su nam sakodnevna tema razgovora, a poneki i sprdnje, ovisi o njegovom položaju u našim očima. Kužite?
Toliko od mene, kad stigne, stiže novi postek!
Pusek, ili Kissa, kako hoćete!

srijeda, 18.07.2007.

Ah ti dečki...

Danas fantastičan dan!
Istina bilo je vruće, no Lana i ja smo već u 4 bile na igralištu i igrale košarku išćekujući momke i njihov nogomet. Pojavili su se tek u pola 8, no nije nam to smetalo. U košarci su nam se pridružili neki dečki, među kojima i Štefan iz Njemačke. Lana i ja smo skužile da ima dobre tenke i skateboard pa smo se dogovarale kako da mu to zdipimo. Ona bi uzela tenke a ja skejt. Sve je to naravno bila šala, ali on nas je čuo pa nas je neko vrijeme izbjegavao. Jedom se pa prst iščašio pa je odmah otrčao kući. Oko 8 se vratio sa izgipsanim prstom. No da ja napišem ono bitno...
Naime dok su dečki igrali nogač pojavio se netko... Taj netko je tip koji mi se još u osnovnjaku dopadao, a nije živio ovdje već u susjednom gradu pa se preselio. Baš je moj tip: visok, crn, zgodan. Istina nisam vidjela oči, mislim da su smeđe (shit) al bih voljela da su plave ili zelene. Neko sam ga vrijeme promatrala dok je sjedio na klupici, a onda me skužio. Lana je crkavala od smijeha. Nakon nekog vremena pogledivanja, otišao je! Prije cirka dvije godine pitala sam jednog našeg zajedničkog frenda za njega, al mi je rekao da baš i nije pouzdan i da voli šarati, pa sam odustala, tako da niti ovoga puta neću otić dalje od pogledavanja. Je... ga ja baš nemam sreće po tom pitanju. Lana kaže da je tome tako jer imam previsoke kriterije, što je i istina. Mislim, meni se puno dečkiju sviđa, ali s možda samo jednim bi htjela neku vezu. Kako kaže, tražim savršenstvo, koje je rijetko! Također kaže da imam potpuno pogrešan tip dečkiju koje gledam, jer crnokosi sa plavim očima su rijetkost, OK i zelene mogu proći, al njih je i lakše naći. Ona se međutim "pali" na smeđokose, blago njoj, samo joj je to uvijet a ja ih imam ohoho...! Za petak je sve dogovoreno. U 11 idemo s vlakom za Rijeku. Tamo ćemo se nać sa frendicama koje su na ljetovanju i pičimo u kino. YES!!!
EEE blago njoj, njen potencijalni dečko ju šljivi. Mene? Nitko. Dobro, Lana (opet) kaže da ću jednog dana 100% završit sa mojim najboljim frendom jer da si jako pašemo u svemu. Dobro, znam i ja da si pašemo, al da ćemo bit skupa baš i ne jer ga volim ko brata i on mene ko sestru. Možda u subotiu bude nećeg između Lane i NJEGA. Nadam se zbog nje, a ako bude, skačem s mosta u rijeku, kako sam joj obečala! JOj, jadna li sam!

utorak, 17.07.2007.

Taj glupi naslov...

Evo danas mi je bilo odlično!
Lana i ja smo provele dan na igralištu u društvu lokalnih nogometaša. Bili su podjeljeni u tri ekipe, svaka je odabrala svoju i navijala za nju. Bilo nas je oko 20-tak. Sudjelovao je i naš prijatelj Vanja koji se prije tekme dobro naroljao pa je igrao katastrofalno, a s vremena na vrijeme se žalio na vrtoglavicu. Tamo su bila i djeca nekih od sudionika. Nitko nema više od 5 godina. Bili su preslatki, a stalno su se muvali oko nas dvije. Najžešće je bilo kad nam nisu mogli upamtit imena pa su nas zvale "teta". To je bilo tako slatko i lijepo od njih. Jedna nas je djevojčica predstavila svojoj prijateljici govoreći da smo joj sestre. Baš nas je zavoljela. Tamo je bio i jedan presladak dječak. Mali je ono... ko šećer sladak i smiješan. Svi smo mu se nasmijali.
Naravno, i Lanin potencijalni dečko je igrao, pa i da smo htjele nismo mogle otić drugdje. U subotu će valjda bit nešto od njih. Mislim, nadam se jer su tak slatki oboje a i bilo bi mi drago zbog Lane jer zaslužuje bit sretna. No ipak... Nije da sam ljubomorna...Nego... Ne znam, imam i ja neku želju da imam nekog pored sebe, kao što ona ima, a nisu još ni u vezi. Mislim, imam ja svog najboljeg frenda koji je uz mene uvijek, bez obzira na sve, ali nije to to. Al što ću... Tako je to.

ponedjeljak, 16.07.2007.

I'll be your wish, I'll be your fantasy...

Što reći...?
Ljeto je, kao što svi znamo i svi se dobro zabavljamo. Jel tako?
Ja evo s Lanom tumaram okolo, zaigram košaricu kako kad i tak. I da, bolesna sam... Mislim, samo se meni može dogoditi da usred ljeta kašljem, šmrcam i kišem ko luda! No trpim, proć će kad - tad.
Na more ću ić sa starcima u nedjelju, tek toliko da pocrnim, jer kako sam u priješnjem, postu napisala ne znam plivat i bojim se vode. U petak idem s Lanom u Rijeku gledat novi film o Potteru, jedva čekam. Spavat ćemo kod nje i u subotu ujutro kući...! Jedva čekam! !
U subotu nisam bila vani jer mi starci nisu dali budući da smo cijeli dan bili u kupovini. Lana se zbog toga naljutila na mene i to jako. Naime željela je da idem jer se ona trebala naći sa svojim potencijalnim dečkom a nije htjela ić sama. Mislim, bilo bi i meni glupo... Šta ja znam, držat njima svijeću. Ni ja ne bih željela da meni netko radi nešto takvo. Glupo je. No dobro, otišla je van sa svojom sestričnom koju ja baš ne podnosim, pa dobro da i zato nism išla). I što je najbitnije tip se nije pojavio, a nije joj se ni javio. Ona ga je čekala i čekala, a on ništa, on kod bratića! Bila je tužna jučer, što joj se nije javio, misli da radi budalu od nje, a to mislim i ja, ukratko! Al ipak obro da me starci nisu pustili jer sam tu večer dobila temperaturu koja se, srećom po mene, vratila još samo u nedjelju ujutro i više ne!
Kupila sam si mp4 sa totalno svim funkcijama i to od svoje ušteđevine! Al sam faca s placa !
Što još reći...
Svima želim da ovo ljeto provedete uz one koje volite i koji vole vas i naravno, da se dobro zabavite!
Do idućeg posta...

Za cure 10 ženskih pravila (al je... ga ne možeš se svih pridržavat!)

1-KAD TI SE SVIDI, ZAVEDI GA , A
KAD TI SE PRIBLIZI, ODJEBI GA!!!!
2-NIKAD,ALI BAS NIKAD,
NEMOJ MU DATI DO ZNANJA DA GA VOLIS!!!
3-NE DAJI MU SVE,
JER CE SE BRZO ZAŠTITI!!!
4-U DRUSTVU,MU NIKAD NEMOJ DOPUSTITI
DA GOVORI DA JE GLAVNI!!!!
5-BUDI SPREMNA NA PREKID, A KAD TIDNE PRIKINIT
TI OSTAVI NJEGA!!!!
6-ODMAH NADI DRUGOG,
DA NE POMISLI DA TUGUJES ZA NJIM!!!!!!!
7-IGNORIRAJ GA (AKO TI JE ON U ZIVOTU?),
BUDI SVOJA, KAO DA NE POSTOJI!!!
8-NE GOVORI MU PREVISE TOGA,
RADI SVE NAJBOLJE STO MOZES,
JER KAD PRIKINETE,
NECE MOCI BLATITI TVOJU LOSU STRANU,
JER JE TI NARAVNO NEMAS!!!!
9-ZADAJ MU NEKOLIKO PREPREKA,
DA VIDIS STA JE SPREMAN,
NAPRAVITI ZA TEBE!!!!
10-NIKAD NEMOJ ZABORAVIT DA SI TI SEF....

nedjelja, 08.07.2007.

Što li je stvarno vrijedno divljenja?

Jučer sam bila vani. Iako mi se nikako nije dalo ići, išla sam. Ipak frend nam je napunio 18. godina, a to se ne propušta. Večina društva kasnije je otišlo na neki koncert, a troje nas, moji frendovi Mario, Vladimir i ja ostadosmo sami. bIlo mi je sasvim OK i s njima. Ako niš, bar smo se pošteno napričali.
Došla sam doma u pola 2 i odmah zaspala. Probudio me susjed u 8. Baš se danas morao naći motorkom rezati drva. Došlo mi je da bacim s balkona krumpir na njega, ali stara se protivila, pa naravno nisam. Potom smo išli u Karlovac kupit starom marendu (opet odlazi radit na Krk) i još neke potrebne sitnice. Mislila sam kupit novi JOY, li još nije izašao. Na povratku sam spavala u autu, a i doma sam odrapila, evo do sad. Sutra me čeka zadnji dan prakse, TOOOO! Lana dolazi u petak i ostaje cijele praznike, TOOOO! Jelena iz Njemačke dolazi za 2 tjedna i ostaje do kraja 8. mjeseca, TOOOO! Lana je od frendice posudila mp4 sa zvučnikom da kad feštamo imamo mjuzu, TOOOO!



Sa Vladimirom sam se dogovorila oko proslave rođendana. Još samo trebamo javit ovom trećem koji je otišao u Bosnu i neće ga dulje vrijeme biti, al doći će do sredine kolovoza, nadamo se.
Nemam volje ikog komentirati ili napadati u ovom postu, pa ste toga ovog puta lišeni.
Pusek!

petak, 06.07.2007.

Vozio sam cijelu noć da ti kažem da te volim...

Danas se osjećam nevjerojatno sjebano.
Ujutro sam bila neobično dobre volje. Čak me ni srata nije mogla oneraspoložiti. Kad zove mene frendica na kavu, ja rekoh, zašto ne prije podjele svjedodžbi. I tako uđem ja u kavanu kad tamo raštrkan cijeli moj dragi razred. Vidim ja ovu koja me zvala i oderm k njoj. Sjedile smo cirka 40 minuta tamo, a niti jedna kuja se nije usudila doći i pozdraviti me. Ma nisu ni trebale ni doć, mogle su samo mahnuti, NIŠTA. Još meni ne bi smetalo da su to cure s kojima gotovo i ne razgovaram, ali to su bile cure s kojima sam bila u super odnosima (i još sam jutros mislila da jesmo), s kojima sam pričala o svemu i svačemu, ukratko koje sam smatrala prijateljicama. U školi, opet ništa, niti pozdravule me nisu. Krivo mi je, iskreno, jer kao što već napisah smatrala sam ih prijateljicama, čak mi je i sestrična među njima (ona kojoj sam pomogla da prođe s prosjekom 5.00). Tako mi i treba kad sam naivna i vjerujem u svačiju dobrotu, pa mi na kraju zabiju nož u leđa. Nije to ni prvi, a ni zadnji put, da mi to netko napravi, ali što ću, toga je uvijek bilo i bit će. Sada samo znam da ja više njima ne mogu vjerovati, zapravo više ih ne mogu smatrati prijateljima. A već sam im jednom oprostila, kad sam plakala u razredu, kad mi je bilo jako teško, samo su se četiri cure (od njih 24) usudile doći i utješiti me, a ove ostale su me samo gledale, i poslije mi rekle citiram „Oprosti što te nismo došle utješiti, ali imamo dovoljno i svojih problema.“. I ja sam prešla preko toga, a sad znam da nisam trebala. Mimi (ova koja me zvala) kaže nek se ne obazirem na to, da nisu toga vrijedne, i ima pravo. A ja jedva čekam da počne škola pa da njima zabijem nož u leđa. A znam da će me tražit ili zadaću iz hrvatskog, ili da im napravim pripremu za engleski, da im objasnim gospodarstvo, a ja jednostavno neću. Ja sam dovoljno sposobna i dovoljno znam da ne moram od nikog tražit pomoć i ne plačem kad dobijem slabu ocjenu (kao neki) i ne pucam na prosijek 5.00 što znači da oni koji pucaju na to moraju od mene tražit pomoć a ja im više neću. O još više čekam kraj srednje škole, samo da više ne moram gledati ta odvratna dvolična lica. Jako sam se u njima razočarala. Tako me netko već neko vrijeme nije razočarao kao one. Kuje...
No još sam se jednom danas razočarala. Uz svjedodžbu nisam dobila nikakvu knjigu. Baš sam tužna zbog toga, a tako sam se tome veselila. Bila bi sretna i da sam dobila pjesme ili nešto iz struke , što sam u prošlom postu rekla da ne želim.
Još kao da to nije dosta glava me boli. Ovaj tjedan na praksi cijelo vrijeme buljim u vražiji kompjuter unoseći neke podatke. Užas... Imem feeling da ću eksplodirati. Još sam staroj pomogla spremati drva pa me i ruke i noge bole. Dobro da će vikend pa se mogu bar mrvicu odmoriti.
Kao da još sve to nije dovoljno, slušam ja radio. Krene pjesma „Trebaš mi“, ja gotova. Cmizdrim ko budala a ni sama ne znam zašto, možda nagonski.
Vozila sam se i malo na bajsu (trpeći bol u rukama , nogama i glavi) ne bili se malo opustila. Išla sam sa poznanicom Nedom. Zašto poznanicom? Jer ju poznajem i ništa više, nije mi prijateljica. Ja imam samo 3 prijateljice i 3 prijatelja; sve su ostalo poznanici.
Moram napomenuti da se prvi dio moga posta ne odnosi na cieli razred već samo na „ekipicu“ iz razreda s kojom sam bila dobra, ostali me na zanimaju. Mislila sam neke zvat na ročkas, ali no way.
Kako me krenulo, možda ga i neću slavit. Najradije bih slavila kod djeda, na selu. Na mjestu za koje me vežu prekrasne uspomene mojih prvih 18. godina. Na mjestu koje me u djetin jstvu č9inilo presretnom i posebnom, ali ne mogu zato što netkood onih koje bi pozvala ne bi došao tamo jer je problem sjesti u vlak, izaćži na idučoj stanici i pješačiti dva kilometra. No ako mi puhne, možda budem i slavila tamo, samo sa tamošnjim društvom; curom Valentinom i dečkima Mariom i Hrvojem. Naravno i Lanom koja je već pristala doći bez obzira gdje ja slavila. 18. rođendan mora biti nešto posebno, bar ja tako gledam na to. Također sam razmišljala o tome da pozovem samo ljude do kojih mi je stvarno stalo, a njih nema baš puno, no ima vremena još mjesec i pol (gotovo).
Neću više niš pisat jer je ovaj post stvarno dugačak...

srijeda, 04.07.2007.

Eduardo nosi "devetku"

Moj prvi post na ovom blogu. Što reći...
Ovo je moj drugi blog. Imam još jedna koji sam mislila obrisati ali prepun je „uspomena“ pa ću ga ostaviti i još koji puta nešto napisati, također on je jako intiman. Što se obog bloga tiče, oni koji su čitali moje dosadašnje blogove shvatit će da je totalno drugačiji. Nije mračan i pesimističan (dobro možda malo je) već, jednostavno drugačiji.
Danas sam nekako loše volje. Nemam pojma zašto, ali to je već uobičajeno... uhvati pa pusti. Mislila sam ić na dijetu, ali... Stara je napravila super ražnjiće od puretine.... Pojela sam 5 komada i sad mi nije baš naj naj. Malo razmišljam o školi. Nije da mi nedostaje, nego razmišljam o ljudima koji me u njoj okružuju, točnije koji me u mom razredu okružuju. Svi mi se sve više gade.. Svi su dobri samnom samo kad im trebam pomoći neki vrag, napisati sastavi iz engleskog, pojasnit hrvatski, no kad ja nešto trebam nitko niš. E pa neće ni Sanja više. Jedina iznimka je cura s kojom sjedim. Ona meni gotovo nikako ne može pomoć jer baš ne uči previše, no ja joj zaista pomažem koliko mogu, smatram to svojom dužnošću. Nema testa koji joj nisam pomogla i volim to činiti, ne znam zašto. Možda zato što znam da mi ne može pomoć pa sam sigurna da od nje neću nikad niš tražit a samim tim me neće moć odbit.
Jedva čekam petak. Idem po svjedodžbu. Baš me zanima koju ću knjigu dobit. Samo nek je što deblja i da nisu pjesme ili nešto iz struke, jer bi to samo skupljalo prašinu.
Moja naj frendica Lana dolazi tek idući vikend, što znači da ćemo ovaj Ifka i ja provesti same. Zarazile su me pjesmom, točnije Lana me zarazila, „Lažu te“ od grupe Amadeus, a zaista je odlična kao i „Volim osmijeh tvoj“ Toše i Antonije. Sada to stalno pjevušim. Već mi nedostaje naše druženje, igranje košarke, gluparnje, pjevanje i međusobno jadanje. Sve tri imamo plave oči pa smo se nazvale „Klob plavookih tipica“. Doći ce i Jelena, iz Njemačke, a onda pripremamo već dogovoreni party, uglavnom žensko društvo hehe. Mialim, i mi ženske se same moramo ponekad zabavit. A Lana i ja se mislimo posestrinit. Samo postavila je uvijet da se moramo testirat na bolesti. Naravno da se šalila. Što se ljeta po tom pitanju tiče, bit će luuuuudo.
Toliko do idučeg posta...

P.S.- Lano, nisam danas vidla što jede, nemoj se ljutiti.